Što je TRACE.hr
TRACE.hr — mjesto gdje priče ponovno pronalaze glas
Negdje uz more, u maloj uvali, morski čovik tiho promatra djecu koja napokon nauče slušati more. Na otoku Ugljanu Dumica i Šime još uvijek hodaju kroz stare otočke priče, dok valovi pamte ljubav koju nije uspjela pobijediti zavist. U Kaštelanskom zaljevu djeca ponovno susreću neobično morsko stvorenje koje možda i nije bilo čudovište, nego samo izgubljeni putnik mora. A negdje u Ravnim kotarima Kaća još uvijek gradi malo mjesto mira za umorne putnike.
TRACE.hr nastao je upravo zato da takve priče ne nestanu.
Ovo nije samo digitalna platforma ni obična zbirka priča. TRACE.hr je prostor u kojem djeca postaju istraživači, pripovjedači, ilustratori, glumci, snimatelji i čuvari baštine svojega kraja. Kroz radionice u školama, razgovore s bakama i djedovima, šetnje mjestima u kojima žive i istraživanje lokalnih legendi, djeca pronalaze priče koje su se godinama skrivale u imenima mjesta, kamenim putovima, starim crkvicama, ribarskim pričama i sjećanjima ljudi.
Neke od tih priča bile su gotovo zaboravljene. Druge su se prenosile šapatom, uvijek malo drukčije ispričane. A neke su živjele samo u jednoj rečenici koju bi netko izgovorio usput: „Tu se nekad dogodilo nešto neobično.”
I upravo tada počinje TRACE.hr.
Djeca slušaju, pitaju, istražuju i stvaraju nove verzije priča kroz tekstove, ilustracije, audiopriče, stripove, dramatizacije i digitalne sadržaje. Stare predaje tako dobivaju novi život — ne kao nešto daleko i prašnjavo, nego kao žive priče koje ponovno rastu kroz dječju maštu.
Na ovoj platformi susreću se škole, knjižnice, učitelji, roditelji, umjetnici, lokalni pripovjedači i cijele zajednice. Netko donese staru legendu. Netko nacrta morsko čudovište. Netko prvi put snimi glas svoje bake dok pripovijeda priču iz djetinjstva. Netko otkrije da se iza običnog kamenog križa skriva priča koju selo pamti već više od sto godina.
TRACE.hr zato nije samo arhiv priča.
Ovdje priče putuju od mjesta do mjesta, od škole do škole, od jedne generacije do druge. Ponekad tiho poput vala. Ponekad glasno poput dječjeg smijeha u učionici. Ali uvijek ostaju žive. Jer neke priče ne žele biti zaboravljene. Samo čekaju da ih netko ponovno ispriča.
